Nakon napornog rada stižu i konkretni rezultati SVE JE VIŠE POVRATNIKA U REPUBLIKU HRVATSKU

Svojim  radom Zvonko Milas potiče i kolege i kolegice u svom Uredu koji također rade i što mogu, ali i ono što je  teško ostvarivo, ali ipak dostižno. I nikada nije isticao samo sebe, nego je timski i mislio i govorio i radio. A kad se tako radi onda su rezultati neminovni. Toliki sati provedeni u autima i zrakoplovima, u razgovorima, dogovorima, među papirima, pred mikrofonima, morali su dati rezultate. I rezultati polako počeše dolaziti, a kako su dolazili rezultati tako se širio osmjeh na licima Ivana, Marija, Žane, Darija, Milana i svih drugih. Bio bi grijeh u ovom trenutku ovo ne reći hrvatskoj javnosti. Svaki se rad treba vrjednovati.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Nedavno predstavljanje “Hrvatskog iseljeničkog zbornika 2019.” kao da je potaklo hrvatske novinare da “zavire” izvan granica Lijepe naše i pogledaju što i kako žive naši ljudi u inozemstvu. Trebalo je vidjeti kako žive i oni koji su potomci onih koji su “preko bare” otišli nekada davno, ali i oni, čiji su očevi napuštali Jugoslaviju 60-tih, 70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća i išli zaraditi za “kruv svagdašnji”. Svaki od njih čezne za ljepotama našega mora, slavonske ravnice, hercegovačkih vrleti kao i bosanskih i ličkih šuma, potočića i livada za odmor. Danas svakodnevno se u nekom od domaćih medija pojavi po neki članak o povratnicima, o ljudima koji jedva čekaju da se vrate… i tako stvara se slika kakvu ova zemlja zapravo i treba.

A sve se “zakuhalo”, s punim pravom možemo reći, u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske nakon što je na njegovo čelo došao državni tajnik Zvonko Milas. Hrvatski je branitelj iz ravne Slavonije, iz herojskog Vukovara odmah zasukao rukave i krenuo rudarski raditi posao. Prije svega stjecanjem toliko potrebnih suradnika među našim ljudima širom svijeta, gdje je nakon gotovo svakodnevno pakiranih kofera i kretao u pravcu Mađarske, Austrije, Njemačke, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, preko bare… i osmjehom i konkretnim djelima stjecao povjerenje svugdje gdje su ga dočekivali naši ljudi. Svojim radom Zvonko Milas potiče i kolege i kolegice u svom Uredu koji  također rade što  mogu, ali i ono što je  teško ostvarivo, ali ipak dostižno. I nikada nije isticao samo sebe, nego je timski i mislio i govorio i radio. A kad se tako radi onda su rezultati neminovni. Toliki sati provedeni u autima i zrakoplovima, u razgovorima, dogovorima, među papirima, pred mikrofonima, morali su dati rezultate. I rezultati polako počeše dolaziti, a kako su dolazili rezultati tako se širio osmjeh na licima Ivana, Marija, Žane, Darija, Milana i svih drugih. Bio bi grijeh u ovom trenutku ovo ne reći hrvatskoj javnosti. Svaki se rad treba vrjednovati.

Rezultati su tu. Evo ih u vidu ljudi, od krvi i mesa, hrvatske krvi. Iz dana u dan u Hrvatsku se vraćaju brojni mladi ljudi. Najviše je onih iz treće generacije Hrvata iz Južne Amerike. Oni nošeni korjenima, ali i teškim životom u zemljama rođenja vraćaju se u domove svojih predaka, grade kuće na djedovini i planiraju život u Hrvatskoj. Evo ih tu su. Varamo se ako mislimo kako su došli kao da su “pali s neba”. Ne, za njihov dolazak trebalo je sati rada i priprema. Organizirali su se razgovori, dogovori. Utrošili sati za projekte tipa Tečaja za učenje jezika, Registra hrvatskih gospodarskih subjekata izvan Republike Hrvatske, silnih proslava… Organiziran je i Ured dobrodošlice pri Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao sovjevrsni servis povratnicima.

I naravno, moramo i to reći. Osmjesi na licu zaposlenih i spremnost u svakom trenutku novinaru dati informaciju  zlata su vrijedni, jer te se informacije prenose s ljubavlju, a iz ljubavi prema domovini i nastaju naljepše priče. Danas su najljepše one povratku naših ljudi u Domovinu. Zahvaljujući svim činiteljima posebice zaposlenicima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, slobodno možemo svim srcem pjevati onu u teškim vremenima skladanu: “ …Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše. Varaju se ki ne misle tako, što se krvlju brani ne pušta se lako…”

Leave a Reply